Беседнички и Дебатни клуб Гимназије "Светозар Марковић" из Ниша учествовао је као једини из Србије на Међународном такмичењу креативног говорништва Budva Open 2013. Беседници Петар Пешић и Александар Арсић представили су се беседама на задату тему. Александар Арсић осваја 4. место од 5 награђених, где су три беседе биле студентске, а две средњошколске. Ово је први пут да је Александар Арсић беседио.
Беседа на задату тему: "Кањош против Фурлана, а ја против самога себе"
Петар Пешић
Dobar dan,
kažete: „I nije baš tako dobar.“ Nada umire poslednja, ali i ona umire. Šta nam ostaje nakon nje? Nakon nje ostadosmo samo mi. Pogledajmo se, zagledajmo se jedni drugima u oči. Jeste li posmatrali nekad lica sa onih ubledelih fotografija sa početka prošlog veka? Ja jesam. Znate li šta sam primetio? Svi likovi na tim fotografijama imaju oči velike kao more. Duboke, čiste, otvorene i jasne. Pogledajte likove na fotografijama danas. Čim su oči usitničarile, i mi smo usitničarili sa sopstvenom dušom. A, šta bih ja mogao da znam o tome? Pogledajte me: uvek dobro raspoložen, nasmejan i zovu me Pera Dobar Dečko. Ali, ovaj Pera je pobedio junački i svoje i neke druge Furlane. Nikada, ovaj ovde neće ućutati pred nepravdom. Tako ja čoveka merim-merom pravičnosti. Baš onako kako Stefan Mitrov Ljubiša, rođen ovde, u Budvi, kaže: „Ne mere se ljudi peđu, no srcem i pameću.“
Kad bih otpočinjao svoje bojeve, prijatelji bi govorili: „Ne idi na njih; sa vetrenjačama se boriš!“. Ja pomislim: „Nek su i vetrenjače, ja drugačije ne mogu!“. Pomislim: „gde ja, tu svi vi!“. A, strašne sam borbe vodio. Protiv sebe, mimo sebe, preko sebe, ispred sebe. Da se razumemo- nema mrtvog mora. Bar ne ovde na Mediteranu. Takvi smo ljudi: valoviti, plahoviti, duše čiste, široke, al i hladne i duboke. Kakvo more, takvi i mornari. Ovu priču počinjem i zbog sebe i zbog vas, a u čast Kanjoša Macedonovića. Govorim o običnom čoveku, a junaku; tragičnom liku, a komedijašu. Pogledajte se. O svakome od vas sada govorim.
Noć, skupština Paštrovića, na plaži u Petrovcu ili na Mogrenu; upaljena vatra, jasni sjaj zvezda, more otvoreno kao da će svakog časa njime naići nova istina sveta. Mesec se rasturio po površini vode, a sve nas sabrao. Kanjoš veli: „Ja ne smem hoditi, jer sam malašan, a dužde traži hrpu spored Furlana“. A, ostali mu kažu: “Ako te posiječu, poslaćemo višega!“ Pomislio se tada Kanjoš, kao što se i ja često pomislim: „Ah, lele, da bjeh visočiji!“. Reklo bi se: Kanjoš jedan ko nijedan. A uistinu, Kanjoš jedan, ali vredan! Kanjoš je, dragi moji, borac protiv Furlana, a Furlan je uistinu: banalnost zla. Furlan je sistem, Mlečani odraz lukavosti, a Kanjoš odraz čoveka koji misli. Gde ima mišljenja, tu mora biti odupiranja banalnosti. Mlad sam, ponekad lud, ponekad mi teže žene padnu od Furlana, ali na svakom megdanu stojim ja, sam protiv njega ili njih. Uplašim se jedino trenutka kada neću stajati sam, već će uz mene stajati moja deca i ona koju ću voleti; kako ću se onda boriti? Hoću li poštovati pravila mimo pravde? Ako ih ne budem poštovao, čemu ću svoju decu naučiti? A, ako ih poštujem, zarad društvene pravičnosti, znači li to da bih podjednako mogao poštovati bilo kakav zakon, bilo koje zemlje? A, ako tako činim-šta sam: čovek ili rob? Grad teatar ne sme biti dom Kanjošev, niti Trg pjesnika mesto na kojem ćemo lepotom sakrivati reč; svet mora Kanjoša primiti kao svoje čedo i svoje breme. On je onaj koji sa nama ostane nakon što nestane i poslednja nada.
Ovo nije reč o Peri, niti o Kanjošu. Prepoznajte je kao reč o Vama. Znam da Vas je sistem često činio manjim nego što jeste; sami ste sebe činili manjim,a opet se nasmejali se svojoj nesreći. Dobro je. Dokle god ste svesni sistema, i onoga što Vam čini i onoga što sebi sami činite, ne brinite; to znači da se borite. Ne izdejstvujete li Vi pobedu, izdejstvovaće je Vaša deca. Plašim se svih bitki koje ću njima prepustiti, ali negde u sebi znam: borba je pravda. Samo, moram se nadati da će jedina borba koju će oni poznavati biti borba rečima.
Петар Пешић
Dobar dan,
kažete: „I nije baš tako dobar.“ Nada umire poslednja, ali i ona umire. Šta nam ostaje nakon nje? Nakon nje ostadosmo samo mi. Pogledajmo se, zagledajmo se jedni drugima u oči. Jeste li posmatrali nekad lica sa onih ubledelih fotografija sa početka prošlog veka? Ja jesam. Znate li šta sam primetio? Svi likovi na tim fotografijama imaju oči velike kao more. Duboke, čiste, otvorene i jasne. Pogledajte likove na fotografijama danas. Čim su oči usitničarile, i mi smo usitničarili sa sopstvenom dušom. A, šta bih ja mogao da znam o tome? Pogledajte me: uvek dobro raspoložen, nasmejan i zovu me Pera Dobar Dečko. Ali, ovaj Pera je pobedio junački i svoje i neke druge Furlane. Nikada, ovaj ovde neće ućutati pred nepravdom. Tako ja čoveka merim-merom pravičnosti. Baš onako kako Stefan Mitrov Ljubiša, rođen ovde, u Budvi, kaže: „Ne mere se ljudi peđu, no srcem i pameću.“
Kad bih otpočinjao svoje bojeve, prijatelji bi govorili: „Ne idi na njih; sa vetrenjačama se boriš!“. Ja pomislim: „Nek su i vetrenjače, ja drugačije ne mogu!“. Pomislim: „gde ja, tu svi vi!“. A, strašne sam borbe vodio. Protiv sebe, mimo sebe, preko sebe, ispred sebe. Da se razumemo- nema mrtvog mora. Bar ne ovde na Mediteranu. Takvi smo ljudi: valoviti, plahoviti, duše čiste, široke, al i hladne i duboke. Kakvo more, takvi i mornari. Ovu priču počinjem i zbog sebe i zbog vas, a u čast Kanjoša Macedonovića. Govorim o običnom čoveku, a junaku; tragičnom liku, a komedijašu. Pogledajte se. O svakome od vas sada govorim.
Noć, skupština Paštrovića, na plaži u Petrovcu ili na Mogrenu; upaljena vatra, jasni sjaj zvezda, more otvoreno kao da će svakog časa njime naići nova istina sveta. Mesec se rasturio po površini vode, a sve nas sabrao. Kanjoš veli: „Ja ne smem hoditi, jer sam malašan, a dužde traži hrpu spored Furlana“. A, ostali mu kažu: “Ako te posiječu, poslaćemo višega!“ Pomislio se tada Kanjoš, kao što se i ja često pomislim: „Ah, lele, da bjeh visočiji!“. Reklo bi se: Kanjoš jedan ko nijedan. A uistinu, Kanjoš jedan, ali vredan! Kanjoš je, dragi moji, borac protiv Furlana, a Furlan je uistinu: banalnost zla. Furlan je sistem, Mlečani odraz lukavosti, a Kanjoš odraz čoveka koji misli. Gde ima mišljenja, tu mora biti odupiranja banalnosti. Mlad sam, ponekad lud, ponekad mi teže žene padnu od Furlana, ali na svakom megdanu stojim ja, sam protiv njega ili njih. Uplašim se jedino trenutka kada neću stajati sam, već će uz mene stajati moja deca i ona koju ću voleti; kako ću se onda boriti? Hoću li poštovati pravila mimo pravde? Ako ih ne budem poštovao, čemu ću svoju decu naučiti? A, ako ih poštujem, zarad društvene pravičnosti, znači li to da bih podjednako mogao poštovati bilo kakav zakon, bilo koje zemlje? A, ako tako činim-šta sam: čovek ili rob? Grad teatar ne sme biti dom Kanjošev, niti Trg pjesnika mesto na kojem ćemo lepotom sakrivati reč; svet mora Kanjoša primiti kao svoje čedo i svoje breme. On je onaj koji sa nama ostane nakon što nestane i poslednja nada.
Ovo nije reč o Peri, niti o Kanjošu. Prepoznajte je kao reč o Vama. Znam da Vas je sistem često činio manjim nego što jeste; sami ste sebe činili manjim,a opet se nasmejali se svojoj nesreći. Dobro je. Dokle god ste svesni sistema, i onoga što Vam čini i onoga što sebi sami činite, ne brinite; to znači da se borite. Ne izdejstvujete li Vi pobedu, izdejstvovaće je Vaša deca. Plašim se svih bitki koje ću njima prepustiti, ali negde u sebi znam: borba je pravda. Samo, moram se nadati da će jedina borba koju će oni poznavati biti borba rečima.
Беседа на задату тему: "Кадмов говор Будванима"
Александар Арсић
Budvani moji,
Jeste li me zaboravili? Znate li ko sam? Ja sam onaj po kome ste, onaj koji vas je odredio, onaj koji vas je utvrdio. Ja sam obala na koju ste pristali. Ja sam simbol vaše preobrazde, tada i sada. Razumite, ja vas tražio nisam, a niste ni vi mene. Našli smo se: ja vođen volovima, vi vođeni jeguljama; ja pokrenut voljom, vi pokrenuti čežnjom. I, bi susret volje i čežnje, i bi Budva.
Niste me valjda zaboravili? Evo me opet među vama, ni kao čovek, ni kao rodonačelnik, ni kao zmija, već kao reč. Javljam se kao reč prošlog i izgubljenog vremena koje bi da se opet nađe. U vremenu kojem je slika uzela pravo na hiljadu reči, neka me ne posluša vas hiljadu, ali neka me čuje jedan. Priča o meni je priča o vama; spoznate li sebe, spoznali ste svet, spoznate li svet, sebi ste se vratili.
Krenuo sam onda kada mi je Zevs oteo sestru Evropu. Krenuo sam za sestrom, ne znajući kuda ni gde da je tražim; svestan moći koja je Zevs i istovremeno svestan svoje ništavnosti: ja, čovek kome su oteli sestru, onaj kome su oteli Evropu. Ja, čovek, a čovek je biće nemira i prkosa, iako slamka, ali među vihorove. Na svom životnom putu koji sam odredio kao put za otetom sestrom, izgubio sam majku. Bez sestre i majke i ideje kuda bih dalje, reših da se uputim Apolonu u Delfe i od njega zatražim pomoć. Apolon mi reče: „Tvoja sestra je na sigurnom i nemoj je više tražiti. Tvoja sudbina je zapisana negde drugde. Kad izađeš odavde, ugledaćeš kravu. Sledi je! Na mestu gde iscrpljena stane da otpočine, ti veliki grad utemelji!“. Tako i bi; krava umorena stade na mestu na kojem utvrdih Tebu. Po prirodi čovek, a po određenju prkos, suprotstavih se zmaju koji je čuvao obližnji izvor. Od njegovih zuba, koje zasadih u zemlju, niknuše Spartanci, čvrsti kao zemlja, neustrašivi kao zmajevi. Našao sam svoj put: to više nije bio put nedostajanja, postao je put stajanja. Shvativši da sam na svom putu, Zevs mi daruje Harmoniju, a potvrda savršenog jedinstva snage čoveka i harmonije data je od bogova; svi bogovi Olimpa prisustvovali su venčanju. Harmonija mi je podarila petoro dece: jedna od kćeri je Semela, simbol meseca. Kad se s letnjih večeri srebrnasta pruga opruži po ovom moru,znajte: to vas ona pozdravlja i opominje. Noć je crna, ali je u njoj sjaj zvezda najveći; noć je prijatelj filozofa, pesnika, muzičara-zato se opomenite na svoju misao, svoju reč i svoju pesmu. Druga ćerka koja vam se javila jula 2011. godine jeste Agava. U Ivanovićima je te godine procvetala jedna agava. Nakon cvetanja, agava umire i nestaje. No, smrt jedne, istovremeno je rađanje druge iz razasutih semena. Prvo i jedino cvetanje, brza smrt i nada u novo rađanje. Nije li to lepota po sebi?
Budvani, sinovi Kadma i Harmonije, deco Mediterana, opomenite ste. Osnovali smo vas za istoriju, a vi istoriju zaboraviste. Opomenite se da ste jedan od dvadeset najstarijih gradova na svetu. Pomenite svetu da ste neizostavni trenutak razvoja antike, „grad rođen prije sebe, u mitu Helena starih“. Recite svetu da je more bilo mesto susreta kultura i ideja, a Kadmo i Harmonija, rodonačelnici plemena putnika. Nismo slučajem zagrljeni, u vidu zmija, iščezli u obližnjem mirisnom gaju, na Ostrvo blaženih, danas Ostrvo Svetog Nikole, zaštitnika putnika. Neka vam Mediteran bude luka iz koje će te krenuti, a ne cilj ka kojem krećete. Evropa jeste oteta, ali je mi po prirodi ili po ljubavi nosimo u sebi.
Budvo, grade, utočište i utvrdo, grade pesnika i glumaca, luko, seti se Kadma i Harmonije, i to sećanje prenesi svetu. Reci svetu, da smo ovde ostali, zagrljeni poput zmija, a taj zagrljaj je najsnažniji. To nije zagrljaj rukama ni telom; to je zagrljaj mislima, a isto je misliti i biti. Svet zna kakav je narod iznikao od zmajevih zuba koje posejah, od borbe iznikoše borbeni; recite svetu da ste od ljubavi i mudrosti iznikli vi. Sagradite spomenik, napišite priču, ispevajte pesmu, neka ne čuje jedan, već 1000.
Александар Арсић
Budvani moji,
Jeste li me zaboravili? Znate li ko sam? Ja sam onaj po kome ste, onaj koji vas je odredio, onaj koji vas je utvrdio. Ja sam obala na koju ste pristali. Ja sam simbol vaše preobrazde, tada i sada. Razumite, ja vas tražio nisam, a niste ni vi mene. Našli smo se: ja vođen volovima, vi vođeni jeguljama; ja pokrenut voljom, vi pokrenuti čežnjom. I, bi susret volje i čežnje, i bi Budva.
Niste me valjda zaboravili? Evo me opet među vama, ni kao čovek, ni kao rodonačelnik, ni kao zmija, već kao reč. Javljam se kao reč prošlog i izgubljenog vremena koje bi da se opet nađe. U vremenu kojem je slika uzela pravo na hiljadu reči, neka me ne posluša vas hiljadu, ali neka me čuje jedan. Priča o meni je priča o vama; spoznate li sebe, spoznali ste svet, spoznate li svet, sebi ste se vratili.
Krenuo sam onda kada mi je Zevs oteo sestru Evropu. Krenuo sam za sestrom, ne znajući kuda ni gde da je tražim; svestan moći koja je Zevs i istovremeno svestan svoje ništavnosti: ja, čovek kome su oteli sestru, onaj kome su oteli Evropu. Ja, čovek, a čovek je biće nemira i prkosa, iako slamka, ali među vihorove. Na svom životnom putu koji sam odredio kao put za otetom sestrom, izgubio sam majku. Bez sestre i majke i ideje kuda bih dalje, reših da se uputim Apolonu u Delfe i od njega zatražim pomoć. Apolon mi reče: „Tvoja sestra je na sigurnom i nemoj je više tražiti. Tvoja sudbina je zapisana negde drugde. Kad izađeš odavde, ugledaćeš kravu. Sledi je! Na mestu gde iscrpljena stane da otpočine, ti veliki grad utemelji!“. Tako i bi; krava umorena stade na mestu na kojem utvrdih Tebu. Po prirodi čovek, a po određenju prkos, suprotstavih se zmaju koji je čuvao obližnji izvor. Od njegovih zuba, koje zasadih u zemlju, niknuše Spartanci, čvrsti kao zemlja, neustrašivi kao zmajevi. Našao sam svoj put: to više nije bio put nedostajanja, postao je put stajanja. Shvativši da sam na svom putu, Zevs mi daruje Harmoniju, a potvrda savršenog jedinstva snage čoveka i harmonije data je od bogova; svi bogovi Olimpa prisustvovali su venčanju. Harmonija mi je podarila petoro dece: jedna od kćeri je Semela, simbol meseca. Kad se s letnjih večeri srebrnasta pruga opruži po ovom moru,znajte: to vas ona pozdravlja i opominje. Noć je crna, ali je u njoj sjaj zvezda najveći; noć je prijatelj filozofa, pesnika, muzičara-zato se opomenite na svoju misao, svoju reč i svoju pesmu. Druga ćerka koja vam se javila jula 2011. godine jeste Agava. U Ivanovićima je te godine procvetala jedna agava. Nakon cvetanja, agava umire i nestaje. No, smrt jedne, istovremeno je rađanje druge iz razasutih semena. Prvo i jedino cvetanje, brza smrt i nada u novo rađanje. Nije li to lepota po sebi?
Budvani, sinovi Kadma i Harmonije, deco Mediterana, opomenite ste. Osnovali smo vas za istoriju, a vi istoriju zaboraviste. Opomenite se da ste jedan od dvadeset najstarijih gradova na svetu. Pomenite svetu da ste neizostavni trenutak razvoja antike, „grad rođen prije sebe, u mitu Helena starih“. Recite svetu da je more bilo mesto susreta kultura i ideja, a Kadmo i Harmonija, rodonačelnici plemena putnika. Nismo slučajem zagrljeni, u vidu zmija, iščezli u obližnjem mirisnom gaju, na Ostrvo blaženih, danas Ostrvo Svetog Nikole, zaštitnika putnika. Neka vam Mediteran bude luka iz koje će te krenuti, a ne cilj ka kojem krećete. Evropa jeste oteta, ali je mi po prirodi ili po ljubavi nosimo u sebi.
Budvo, grade, utočište i utvrdo, grade pesnika i glumaca, luko, seti se Kadma i Harmonije, i to sećanje prenesi svetu. Reci svetu, da smo ovde ostali, zagrljeni poput zmija, a taj zagrljaj je najsnažniji. To nije zagrljaj rukama ni telom; to je zagrljaj mislima, a isto je misliti i biti. Svet zna kakav je narod iznikao od zmajevih zuba koje posejah, od borbe iznikoše borbeni; recite svetu da ste od ljubavi i mudrosti iznikli vi. Sagradite spomenik, napišite priču, ispevajte pesmu, neka ne čuje jedan, već 1000.